Kad god se bojis... To znaci da imas priliku!!!

Bolje receno, saga se ponavlja...

I eto, opet mi je doslo... Stvarno vise ne znam sta to mene tako uhvati s vremena na vrijeme... Ja sam mislila da to prodje s gluposti i neznanjem iz srednje skole... a onda 5-6 godina starija ponavljam istu pricu... Po tko zna koji put...

Ne znam ja koji je to osjecaj, jel to ima ime i jel jos tko to tako nekad osjeca... Al to vam je ko pms koji traji duze nego sto bi trebao... Malo sam sretna, malo sam sjebana, malo sam si super, malo sam si depresivna, malo sam si za Vrapca na kraju :/

Guess what, trenutno me drzi ona faza kad bih sjela pa plakala :D Dobro, obecavam, necu plakat... 3 puta u 10 dana je bilo sasvim dovoljno... Al eto, muka mi je vise od svega, imam previse posla da bih sad otisla na zivcima i preplakala tjedan... I valjda je to jos gore... Te faks, te ljudi, te cimerica, te mama, te ovaj te onaj, kontrola kontrola kontrola i na kraju puknem. I eto dosta mi je vise svega... Sad bih najradije isla negdje u brdo ovce cuvat, da malo odmorim od vlastitog zivota.

Naravno, skupilo se svega i svacega...
Ali eto krenimo opet s onom istom pricom koja pocinje ovako nekako 'Taj jedan decko...' Naravno, i ovaj je put 'taj jedan decko' moj decko, a ne neka imaginarna licnost za kojom dramim, pa eto opet dramim... Nikad se ja necu naucit pameti!
Fino smo se bile dogovorile ja i JA(moj alter ego) da necemo pizdit na sitnice i gluposti, da me nece iz takta izbacit jedna recenica... I dogovorile smo se to prije jedno 7 godina valjda... Ocito covjek s vremenom postaje mudriji i iskusniji... I na greskama uci, pa ih ponavlja nekoliko puta da utvrdi gradivo. Dosta mi je vise utvrdjivanja gradiva na ovu temu!
Elem tako, opet popizdim na jednu recenicu... Pa na drugu... Pa popizdim... Pa se naljutim... Pa dva dana furam film 'svejedno mi je'... i onda dodje onaj najgori dio - tuzna sam.
Nisam vise ni ljuta ni nervozna ni nadrkana... Nisam ni sjebana...Nisam ni depresivna... Samo sam onako iskreno istinski tuzna :(

Eto! I tako zakljucim da mi je zapravo najlakse kad sam sama... I kad se ne sekiram.. I kad jedino sama sebe mogu iznervirat... Muka mi je vise od ove price da bih ja sjela pa plakala, a onoj drugoj osobi je sve normalno i sve ok i sve 5... I zakljucujem ja to 10 godina, i gdje sam sad? Opet u onom istom carobnom krugu... Kad bih samo da me se netko sjeti, da primijeti da nesto nije u redu i da se to nesto rijesi... Ne, opet ne bih da budem sama :(

I tako se sve u zivotu okrene u sekundi. U samo jednoj jedinoj sekundi... Okrene se sav svijet oko tebe... Pred ocima ti proleti cijeli tvoj zivot... i paf!!! Gdje sam? Tko sam? Sto sam? I sto zapravo imam u zivotu? Uhm... i sve i nista...
I opet prolijecu slike! Svih lijepih uspomena, svih dragih ljudi...
A onda se pocnu vrtiti slike buducnosti... Jer eto, oboli nekad covjek preko noci... Imas srece kad se radi o bolesti od koje u Europi boluje 0,05-0,23% ljudi, nastaje niotkud i nema lijeka... I onda se zamislis kak ces izgledati kroz kojih 10-tak godina... Boli te kraljeznica, bole te zglobovi, pocne ti se savijat kraljeznica, pa se onda savijaju i rebra i pritiscu pluca i teze dises... I u najboljem slucaju umres. Da, u najboljem slucaju! Jer mnogo gora opcija djeluje da sa svojih 25-30 godina hodam savijena pod 90 stupnjeva...ili uopce ne hodam!

A prije samo nekoliko sati sam kukala na svoju mamu koja pretjeruje i sve gleda crno!!! A sad tako nepomicno sjedim, cmizdrim... prica mi se s nekim! Ali s kim? Kome bih mogla sve ovo vako ispricat, pri tom cmizdreci a da me ne zali? Ne zelim da me ljudi zale! Ne zelim cuti ono 'a jaaadna'! Nije tako! Izborit cu se ja s ovim vec nekako, ali samo gdje da nadjem energiju i motivaciju..Gdje???

Jeste li se ikad osjecali kao djubre?? Kao toliko odvratni prema nekoj osobi, da se takvi sami sa sobom ne bi htjeli druziti? Jeste li se ikad osjecali krivi, kao da ste prema nekoj osobi u svom zivotu mnogo puta bili nepravedni, a da vam je zapravo stalo do te osobe?
Ne govorim o velikim stvarima koje ste nekome napravili pa se ispricali, vec o sitnicama koje netko mozda nije ni dozivio, ali ste ih se sami nekad sjetili?
Ne vjerujem da ovo pisem sa svojih 20, a isto sam ovo mislila i prije 5 godina kad sam si obecala da ce se to promijeniti. No, i dalje sam ista... Nisam sigurna da li je rjesenje poceti voditi racuna o ponasanju prema ljudima do kojih mi je stalo (nije da ne vodim racuna, al ono valjda do u svaki detalj)... ili jednostavno prestati brinuti o sitnicama...
Kako da prestanem kad za mene to nisu sitnice? Kako da prestanem kad znam da bi mene povrijedilo tisucu stvari koje sam sama napravila drugima? Meni bude drago kad me se netko sjeti porukom, kad mi se netko javi, bla bla.. zasto sam sama cesto nesposobna za takve stvari?
Ponekad imam osjecaj da utoliko koliko mi je vise stalo do neke osobe, sam sve vece djubre u stanju bit. Nije u pitanju jedna osoba, kroz nekakav moj jadni mali i mizerni zivot bilo je takvih ljudi... ne pretjerano mnogo, ali ih je bilo... Moze se raditi o prijatelju/prijateljici... moze se raditi o osobi koja mi se svidja.. do koje mi je stalo na neki poseban nacin... Nije ni bitno!
Ali ne razumijem samu sebe! Nisam prema svima takva. Na koji nacin izaberem osobu prema kojoj cu biti zla? I zasto to radim? Mozda to cesto vezujem za osobe za koje nisam sigurna koliko je njima stalo do mene, a opet za svaku tu pojedinu osobu znam da joj je bilo stalo do mene, samo mi to nije bas nacrtala... Pa onda, sta, skrivam svoje osjecaje i to da je meni jebeno stalo...
Meni samoj mnogo znace sitnice. Znaci mi to kad se netko sjeti porukom, kad mi se netko javi, kad zapamti nesto sto je meni bitno, pa to kasnije spomene...
Zasto sam prema nekim ljudima takva da ja to ne radim? Nekad nesvjesno, a nekad sasvim svjesno, namjerno... valjda s ciljem da povrijedim tu osobu, da joj se 'osvetim', otkud znam... Zasto cu od 10 ljudi cesto na kavu zvati onu desetu, najmanje bitnu samo zato jer kao pokazujem nesto onoj prvoj time sto nju nisam zvala? Sjetit cu se poslat poruku i javit tih 9 osoba, onu cu prvu opet preskocit iz nekog cudnog razloga... Primijete li uopce ljudi takve stvari? Boli li to nekoga? Smeta li to nekome i nije mu pravo?
Malo cudno dodje da sad dodjem nekome: E cuj, sori sto te nisam zvala neki dan... Nije nesto za sto cu se ispricati... A onda se skupi... Skupi se dosta toga. I opet ne mogu doci i ispricavati se za popis stvari koje sam napravila, tj. nisam napravila a trebala sam... Po cemu i gdje uopce pise da sam trebala? To je samo moje osobno misljenje...
Nasaliti se.. zezati se u drustvu... zasto cu se cesto nasaliti na pogresan nacin? Zasto cu se cesto okomiti na nekog sa salama za koje znam da ce ga pogoditi? Sale i sprdnje u kojima je i velika doza istine...Mrzim kad mi ljudi to rade, a sama radim isto... I opet se naravno okomim na istu onu osobu...
Nekad sam si fakat fuj. Najradije se sama sa sobom ne bih druzila... A najgore od svega, nemam objasnjenja za to.. nemam konkretnog razloga... Vazda istjerujem nekakav svoj ponos, inat, principe... ali cemu???

i mozda jednom nadjes me...
tamo gde prestajem ja..
gde pocinjes ti..
gde stali smo mi
gde sada su drugi...
ali srest ces samo stranca...
slucajnog prolaznika...
pogled leden...
IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKADA VOLEO VISE OD SEBE


p.s. samo malo ispuhivanje, da grem dalje ucit... a pisem poslije ispita :)

Jos jednom sam zalutala u proslost. Kriva je kisa i tmurno popodne. Kriva je glazba koja svira. Naravno, sve je krivo, samo ja, ja nisam nikad kriva. Savrseno sam se uigrala u ulogu "miss svejedno mi je".

Prosla je godina dana... A ja se jos i dan danas vracam... Vracam se vezi koje vise nema... osjecajima koji blijede... vracam se njemu, kojeg vise nema...
Cijelo vrijeme lazem ljude oko sebe kako je sve proslo, kako je gotovo, nema tu vise nista.
Najtuznije od svega je sto lazem i samu sebe.
Nekad je dobro. Uspijem se na trenutak uvjeriti da je zaista tako. A nekad, nekad sve zvuci tako glupo. I opet se vratim u razmisljanje "sto bi bilo, da je bilo"...
Bojim se odlaska kuci... Bojim se ponovnog susreta... Tako je jednostavno biti kilometrima udaljen.. ne cuti ga.. ne vidjeti ga... u gomili obveza sakriti negdje osjecaje...
Ali sto kad se sretnemo???
Ovaj put moram biti jaka!
Obecala sam si to!
Ovaj put je zaista gotovo!

I opet sam nasumicno nasvrljala kojesta... Opet nema smisla... I opet sam izgubila nit... Mnogo mi se stvari vrti po glavi.. a tesko ih je pretvoriti u rijeci...

Sjetio se moj burazer oko 11 navecer da ima pismenu vjezbu iz njemackog! O njegovoj pismenosti i na nasem jziku, ja zaista ne bih ulazila u raspravu, a pogotovo ne na njemackom jeziku. I kazem ja njemu da napise nesto makar na nasem pa da mu ja prevedem. Znala sam ja u startu da on nije sposoban sastavit tri ciste ni na nasem, al ajd… sto da ga malo mucim, sto da se malo smijem njegovim biserima. No ovolike bisere nisam ocekivala:

Zovem se igor (da, malim slovom, kaze bilo mu mrsko) i imam 15 god. Zivim u BiH. Idem u srednju skolu (na Preocici). U slobodno vrijeme igram kosarku i sjedim za compom, tj. Moje slobodno vrijeme je 24 h. Ja i kad mi je dosadno slusam muziku, one krkanske… U skoli ucim engleski i njemacki. Meine Familie (valjda jedino sto je znao prevest na njemacki) nije velika, imam mamu, tatu i sestru. Posjedujem (molim lijepo, on posjeduje!) svoju sobu i nije previse velika. Kucnih ljubimaca nemam, sta ce mi, samo kupe prasinu… a imao sam ribice i hrcka pa su krepali…jbg…sta ces…

Eto, tako bi trebao izgledat njegov pismeni sastav. I ajd, sad cu ja sastavit nesto na njemackom. To nesto bilo je plod moje zivcanosti sto radim njegovo i moje kreativnosti potaknute prethodnim sastavom. Kako bih njemu vratila, moj je sastav bio na njemackom. A, kad bi se preveo na nas, izgledao bi ovako:

Nisam siguran da li se zovem Igor, ali tako su mi roditelji rekli. Da, imam roditelje-mamu i tatu. Zivim s njima. Kucni ljubimac mi ne treba, jer imam sestru. Imam 15 god. idem u skolu samo zato sto moram. Ali cijeli dan imam slobodno. Ne ucim nista. Zadace mi radi moj kucni ljubimac, ups! – moja sestra. Tako cijeli dan mogu sjediti za compom ili igrati kosarku. Kosarku igram samo zato sto sam najbolji (al u panjevima…)…

I s takvim vam je sastavom moj buraz otisao sutradan u skolu…

Izlazak vani s mamom je za mene svaki put vrlo uzbudnjiv dogadjaj. Valjda sto jako rijetko izlazimo, a i ona ima svoje principe tako da nam se uglavnom svaki izlazak zavrsi u Konzumu. U najboljem slucaju, nesto u Uglovnici jeftinije, pa svracamo i tamo.

Dakle, i danas sam bila u Konzumu. S tim da sam,naravno,izasla s njom sa sasvim drugom namjerom, a i u Konzum smo usle „samo da kupimo…“.
Dakle, opet u Konzumu. Uzela sam korpu (iako sam za vrlo kratko vrijeme shvatila da mi je to bila kobna pogreska-trebala sam uzeti kolica,i to ona najveca).I krenule smo redom, iako smo usle ciljano, „SAMO da kupimo…“. I potraga je pocela. De Danijela sagni se, vidi koliko kosta ovaj maslac? A ima li na njemu rok trajanja? Je li ovaj keks od 200 ili 300gr??? I tako stigosmo do mog omiljenog dijela, gdje se mora cekat jedan/jedna od vrlo nesposobnih radnika da te usluze! Mama je htjela sir. Ja ne volim sir. Nije ga morala ni kupiti. No, da se vratim na temu. Djevojka koja je usluzila prvo je otisla iza da pita koliko je jedan sir. Da joj ustedi trud, mama se ipak odlucila za drugi. I govori djevojka: Prvo stavim rukavice. Onda okrenem papir. Onda pripremim noz… itd itd… radnja po radnja… gore neg kad sam ja prvi put sjela u auto. I hajd… skontam ja da je tek pocela radit. Nije navikla. Nije lijepo da joj se smijem… Nakon sljedeceg, krajnje smotanog rezanja sira, okrenula sam glavu, jer nije lijepo da joj se smijem..u lice! Kad je mojoj mami pruzila komad sira zamotan u onu prozirnu foliju, mama je samo blijedo pogledala. Naime, nije bio umotan cijeli sir, tj. Trebalo je uzeti veci papir. Dakle, ponovo ona uzima sir, veci komad te folije i lijepo umotava. I kaze: Eh, sad ljepse izgleda! Nisam se stigla okrenut, vec sam se pocela smijat. Uto se pojavljuje mamina neka poznanica sa nekakvom tockicom, bubuljicom.. necim na licu. Nakon nekog vremena sam skuzila da svo vrijeme piljim u to, pa sam se (opet!) okrenula i odmakla od njih, vidno zainteresirana za izbor i cijene jedne samoposluge. I nastavljamo dalje. Scene sa cijenama, rokom trajanja, tezinom i svim ostalim se ponavaljaju „povaljena osmica“ puta. Dosle smo na kasu. Prodavacica na kasi se cudi kako joj kasa ne radi, pa je mene nastavila zabavljat. Konacnicu nase 40-minutne setnje dovrsilo je dijete kraj kase kojem je neprestano ispadao sitni novac i ono je trcalo sad za jednih, sad za drugih 10kf. ..

Pretpostavljam da zadugo necu ponoviti ovakvo iskustvo, ali ipak se veselim iducem odlasku u samoposlugu.

I dalje sam neodlucna... No to sad vise nije bitno...

Mnogo mi se veselije stvari u zivotu dogadjaju...

Kao npr to da se primaklo da treba da polazem vozacki... sad kad sviju obaraju... i kad je gotovo 100% da ce me oborit... LOL... veselim se tomu... yaaaay...

Ovo mi je najveseliji vikend ikad!!! Euforicno sam se radovala cinjenici da su me za 3 dana pustili sve ukupno 1,5 h vani... Uspjela sam zavrsit kod zubara! Sto je izazvalo posljedice izlazenja sinusa na usta, tak da me sutra ocekuje operacija vilice. I tome se veselim!!! Nisam nikad nista operisala. Pa sad kad je vec operacija, onda nek je kod zubara (posto njih narocito obozavam)... i eto tako...

Da.. inace nista novo... i dalje sam lijena za bilo sta...
pa eto valjda tako opet kuckam... umjesto da radim nesh korisno....

heh... ajd... shta fali.... =)))))

Eh da, nova godina... I svi mi zele da uspijem, da mi ova godina bude bolja neg sve prethodne... a nitko nije ni svjestan koliko ce mi ova godina bit komplikovana i presudna za mnogo stvari u zivotu....
Za 4 dana otprilike punim 18
... i muka mi je zbog toga...
Tako sam mrzila sto me niko nista ne pita, sto sve odluke donose drugi umjesto mene, a nisam ni bila svjesna koliko je to lakse neg da sam moras donijet odluku...
I ove godine treba da skontam sta cu za faks... i sad se odjednom svi ponasaju: Pa ti si punoljetna. Sama odluci. To je tvoj zivot.
Eh, ja bas sad ne bih da donosim odluku. Nekako bi mi lakse bilo da mi netko kaze: Eh, Danijela, studiraj to i to i u tom gradu, neg da sama mozgam.

Eh, da... Jos uvijek se tice faksa.
Je li vam se ikad dogodilo da vam s dogadjaju stvari koje sebi najmanje zelite?
Da ono od cega najvise bjezite ipak ne mozete izbjec?
E, pa meni se dogadja. Najveci strah u zivotu - sukob emocija i razuma!!!
Oduvijek sam kontrolirala emocije... ignorisala ljude... udaljavala se kad su mi prisli preblizu. Imala sam svoje ciljeve u zivotu, sto je u principu, ukljucivalo samo faks, posao... teznju za nekim materijalnim stvarima. Al nekako... faks... posao... moj vlastiti zivot.... stalniji je od bilo kakvih emocija... od bilo kakve veze... i ovisi samo o meni, ni o kom drugom. Valjda sam tako opravdavala svoje ciljeve...
I naravno... kako to obicno i u svim filmovima ( pa i u mom vlastitom), pojavila se jedna osoba... pojavio se ON...
I tu mi se javlja dilema cijele naredne godine...
Otici podaleko odavde?Ispuniti si mozda zivotnu zelju i sjebati vezu koju trenutno imam?
Znam li ja uopce sta mi je zivotna zelja?
Otici odavde sto dalje ili naci nekoga ko ce biti dovoljno vrijedan da me zadrzi ovdje?
Jesam li tog nekog nasla?
Je li moguce sa 18 god razmatrati neku ozbiljnu vezu?
Sta ako/ kad dodje do prekida?
Hocu li si ikad moci oprostiti sto sam svoje druge zelje podredila... zapravo nicemu?

I tako dodjem do preispitivanja sebe...
svojih zelja...
ciljeva...
snova...
emocija...
Ne mogu ih uskladiti...
nikako...

Mislim da su mi jednom rekli da sam labilna osoba. Brinem za svoje psihicko stanje. Je li moguce biti ovoliko neodlucan???

Eh, ovaj je put buraz kriv! Racun za net nam je dosao ogroman (zahvaljujuci njemu) jer ja jadna uopce ne koristim net, pa smo tak dobrih 20-tak dana imali zabranu pristupa netu. Od 1.12. smo se opet docepali neta, tak da se opet bojimo provjerit stanje racuna. No, ovaj mjesec cu ja da vudem odgovorna za racun!

Naime, vec dva dana sam po cijeli dan u kuci. Ne idem ni u skolu. Ma joj, bolesna!!! U isto vrijeme imam povisenu temp,tj. gorim i hladno mi je. Naravno, od te, kako bih je nazvala, tople hladnoce mi klepece vilica pa izgledam isto pas koji ima bjesnilo. Al, ne zalim se. Bilo je krajnje vrijeme da odmorim i od ljudi oko mene i od one blesave skole i od svega... Kako nikog nema u kuci cijelo jutro, tako uzivam jos vise. Uopce se ne zalim na svoju boelst. Cak sta vise, mnogo je pozitivnih stvari. Obzirom da me temp navece obori, zaspem ko mala beba i spavam bolje neg kad sam zdrava.

Nagledala sam se i tv-a, da se sad ne bih bunila ni da mi ga tko iskljuci. Joj, gledala sam onu spansku sapunicu sinkroniziranu na hrvatski. Moze posluzit kao zamjena za kakvu dobru humoristicnu seriju. Nekako, na spanskom: Volim te, Nedostajes mi, Trebam te... bla bla zvuci pateticno. Na hrvatskom ipak zvuci glupo!
Sinoc je na tv-u bio i film Sto muskarci zele - tipicna americka komedija. Da nije glupo, bilo bi smijesno!!!
E skuzila sam jos jednu stvar. Jako mrzim reklame!!! Traju beskonacno dugo... I priglupe su. Ti ljudi koji to prave ko da nemaju mozga.
Naime, gledam jucer reklamu da li hrt-u ili tv bih, za slavni, dugo spominjani Cilit Bang (valjda se tak zove)... Dolazi jedna prijateljica kod druge.
Jedna: Wow. Kako ti je cist stan. Mora da cistis svaki dan.
Druga (ta u cijem su stanu): Ma ne. Sad vise nema potrebe da cistim stalno.
Nastavak reklame je: Cilit Bang, dugotrajno otklanja necistoce...
Reklama za isto sredtsvo za ciscenje jutros je bila i ta RTS... sa sloganom: Svaki dan za cijelu kucu... :) :) :)

heh... bas mi je divno kod kuce... sad vec mislim da bi krajnje vrijeme bilo da idem van, da ne obolim na dusevnoj bazi...


E da, Adalia mi postavi pitanje: Sta bi s onim deckom? ... S mojim deckom??? Pa da, sad vidim... nisam ga narocito spominjala... heh... to mi je decko... vec skoro pola godine... i tako... uglavnom sve funkcionira manje- vise divno... i et...

I opet mi je vec pun kurac ljudi i kuce i ovog mjesta i mentaliteta i svega... i hocu odavde... :))))
Dugo nisam pisala. Tesko je pisat kad ti nesto ide super u zivotu. A kad znam da pola ljudi oko mene citaju moj blog, zasto bih svima dozvoljavala da citaju kako mi je pun kurac svega, kako me nervira ovo ili ono... i slicno... Eh, sad nam je valjda ohladila furka na blogove, pa ja razmisljam da ponovno pisem. Nisam imala ni nekog vremena. Nisam sigurna u sta sam ga trosila, vjerovatno ni u sta pametno, al svejedno nisam imala vremena za blogove. Ugl... hope so... I'm back... :))))
Proteklih sam 7 dana provela s mamom na relaciji Budimpesta - Prag, sto je zavrsilo jos jednim nesretnim povratkom kuci. Evo, ove sam godine dosta putovala, al mi se jos nije desilo da pozelim doci kuci. Kad se vec krene kuci, onda jedva cekam stici. I svaki se put pokajem... Svaki put kad se vratim osjecam se kao da sam s Marsa pala. Kao da me nije bilo 1547 godina. Toliko se stvari izdogadja.. i tako se nekako ljudi promijene... i tako se nanerviram da bih najradije sjedila kod kuce i ne gledala nikoga. I opet je tako. Jucer sam skamikala i jedva cekala kuci. I evo, vec sad mi je muka od ovog mjesta. Nerviraju me ljudi, mentalitet, logika, navike... sve sve sve... heh jedva cekam odavde. Al eto... jos pola godine... I sta onda? I gdje onda? Dvoumim se izmedju Zagreba i Beca. Sve nesto imam osjecaj da ce to ipak prevagnut na Bec. Zagreb mi dodje preblizu ovdje... :)))

eto... kao sto vidite... kod mene i dalje nista novo... ;)

Moja žena i ja imamo tajnu kako naš brak traje:

Dva puta na tjedan odemo u restaurant na dobru klopu i laganu razbibrigu. Ona ide utorkom, a ja petkom.

Uz to, ne spavamo zajedno.Ona spava u Zagrebu, a ja u Splitu.

Ja svuda vodim svoju ženu, ali ona stalno pronalazi put natrag.

Pred neki dan pitao sam ženu gdje bi htjela da proslavimo godišnjicu braka i ona mi je odgovorila da bi voljela proslaviti negdje gdje vec dugo nije bila, pa sam joj ja predložio da proslavimo u kuhinji.

Kada smo moja žena i ja vani, uvijek se držimo za ruke.Ako je pustim, odmah ode u kupovinu.

Cijelu je kucu opremila: imamo elektricni mikser, elektricni toster, elektricni pekac i onda se ona buni da je sve opremljeno, ali nema kamo sjesti. Tada sam joj naravno kupio i elektricnu stolicu.

Jedno jutro me je žena probudila i kaže da joj auto nece upaliti. Ona misli da je voda ušla u karburator. Na moje pitanje gdje je auto, ona mrtva hladna odgovara - u jezeru.

Kao i svaka žena, opsjednuta je sa svojim izgledom te stalno isprobava neke nove dijete. Sada je na novoj dijeti: kokosi i banana. Ali naravno, nije izgubila ništa kilograma, ali se zato penje po drvima kao luda.

Jednog je dana moja ljubljena žena otišla u kupovinu i kupila si je masku za lice. I kada ju je primjenila, izgledala je zaista prekrasno. Sve dok je nije skinula.

I naravno, kao i svaka žena uvijek nešto zaboravlja. Tako vec dva tjednanije odnijela smece iz kuce. Uvijek kasni i trci za kamionom uzvikujuci:
> Jesam li zakasnila za smece?
Ali zato uvijek dobije odgovor:
> Ne, uskaci!

I zapamtite, brak je na prvom mjestu uzroka rastave. Statisticki gledano, 100% svih rastava zapocinje brakom.

I tako vec 18 mjeseci nisam niti rijeci progovorio sa svojom ženom, jednostavno je ne volim ometati. Ali priznajem, zadnju svadju sam skrivio sam. Pitala me je što je na televiziji, a moj odgovor je glasio prašina.

Eto.
Na pocetku, Bog stvori Zemlju i odmori se.
Tada Bog stvori muškarca i odmori se.
Nakon toga Bog stvori ženu i od tada se nisu odmorili ni Bog ni muškarac.

Od pogleda na svoj cijenjeni blog, sad vec i sama padam u depresiju. Sjecam se proslog ljeta- svaki dan novi post!!! Eh sad, ne znam vam objasnit da li sam bila vise vezana za svoj blog... il sam jednostavno provodila vise vremena za compom... tj. imala vise vremena!!! Koliko god djelovalo da cijelo ljeto nista ne radim- nekako mi vrijeme vrzo prolazi!!! Malo puno vremena provodim vani... i neka... dok je jos ovo malo raspusta ostalo... Heh, onda dodjem kuci... pa dadiljam maloj rodici... onda sam malo prisiljena da spremam po kuci... pa sam skontala da jos uvijek nemam pojma koji faks kontam upisat i gdje, tak da bih sad vec mogla razmisljat o tome- pa se onda i time bavim... eh onda sam se dohvatila i knjiga- talijanskih krimica koji su divni... e sad sam dobila i novu zanimaciju... tacnije dvije zanimacije... pocinjem ucit francuski... iii... opet se hvatam svoje zelje da naucim svirat gitaru... nisam Bog zna kolko optimisticna, al eto.. vrijedi pokusat...
I onda mi kazu- pozelili skolu... ma brateeee... toliko bih stvari voljela stic uradit da zadnje sto zelim je jos obaveza... :(

eh naravno... moram malo i u medjuvremenu brljavit po netu... pa tako nadjoh sliku kojom sam naprosto odusevljena.. fascinirana.. ocarana.. omg... svakakva takva nekakva.. te odlucih podijelit s vama koja je to slika...


Shot at 2007-08-14

Uffff... znam... znam... nisam pisala ima sto godina... al jebiga... ne da mi se... rijetko sam kod kuce.. a i kad sam kod kuce... ne mogu stic... :( Koristim svaku priliku da visim napolju.. mislim... ipak je ljeto... I tako cijelo ljeto ne mrdam nigdje izgleda. Drustvo je tolko nesposobno da se ne mogu ni za ljetovanje skontat s nekim da bih isla s drustvom... Na kraju krajeva.. i mene bi starci pustili samo s probranim drustvom. A onda... pristala bih cak i na ljetovanje sa starcima.. more... plaza... al... ni oni ne mogu... i oni izvode... Tako da.. ne mrdam iz rodnog mi, uvijek voljenog grada... Al hajd sta fali... Sva sreca ima se gdje izac(!) pa sam stalno napolju... Jos nam je proceo i projekt u skoli pa sam od ranog jutra van kuce. S tim u vezi, moram opravdat svoje boravljenje napolju, pa se zato polomih kad dodjem kuci. Dobrovoljno(!!!) spremam kucu... cistim sve iz temelja... pomazem gdje god sta zatreba... A onda me opet posalju da u gradu obavim ovo.. da obavim ono... da kupim ovo.. da kupim ono... i tako se slomim ziva... i onda mi malo nije ni do cega!!! Jedno sam vrijeme (cijelih 10 dana) trcala svako jutro, pa sam (believe it or not) isla spavat oko ponoci, ko mala beba! Sad sam prestala s tim! Ah da, neki dan sam bila na bazenima! Naime, u rodnom mi, i opet nadasve voljenom gradu imaju bazeni... al ja nisam bila tamo ima 10 godina (mozak!)... al evo neki dan me drustvo nagovorilo... a obzirom da se bijelim k'o snjesko... odlucila sam da ne bi bilo lose kakve boje dobit (o tome sto sam sad ko Indijanac necemo...)...I eto tako... iz dana u dan.. s kave na kavu... iz kuce u kucu... ne zalim se.. samo vrijeme brzo prolazi..leti ljeto... smlc...

1. Nemoj se zanositi da nešto možeš promjeniti na muškarcu, osim ako nosi pelene.

2. Što trebaš napraviti kad ti muškarac zalupi vrata s vanjske strane? Zaključaj ih iznutra.

3. Ako su već jednog muškarca poslali na Mjesec, trebalo bi biti izvedivo da ih sve pošalju!

4. Ne dopusti da misli tvog muškarca lutaju. Premale su da bi bile same vani.

5. Uvijek izaberi mlađeg muškarca. Ionako nikad ne sazru.

6. Muškarci su svi isti - imaju različite face samo da bismo ih mogle raspoznati.

7. Definicija neženje: muškarac koji je propustio priliku da unesreći neku ženu.

8. Nije istina da žene prave kretene od muškaraca. Većina muškaraca se diči motom "Uradi sam!"

9. Jedini način da muškarca navedeš da nešto uradi je da mu kažeš da je prestar za to.

10. Ljubav je slijepa, ali brak je iskustvo koje otvara oči.

11. Ako baš želiš muškarca koji će biti vezan za tebe, potraži ga u bolnici za duševne bolesti.

12. Sinovi Izraela lutali su pustinjom 40 godina. Eto, i u drevna vremena je muškarcima bilo ispod časti putovati putem.

13. Ako te pita voliš li kartanje, reci "da, ali samo kreditnim karticama".

14. Zapamti da imati smisao za humor njemu ne znači pričati viceve, nego se smijati njegovim.

15. Svi su ljudi stvoreni jednaki. Na nesreću, to se odnosi i na muškarce

Eh, ajde da ne duljim oko toga kako me mama nije pustila u nedjelju napolje ni pod tackom RAZNO! To je na neki nacin olaksalo moje nedjeljno raspolozenje! ali samim tim... moj zapetljaj crijeva je prolongiran... do ponedjeljka ujutro! Sva sreca!!! Dalo se prezivjet! Eh, tako smo divni decko i ja pili jutarnju kafu u ponedjeljak ujutro! I tako nekako se i... "skontali"... Poslije smo se dopisivali... na neko krace ili duze vrijeme vidjali... i eto.. sve to tako divno i krasno tece svojim nekim tokom! Kakvim tokom- ni sama ne znam! I meni je samoj sve ovo malo(!) cudno ispalo... al hebiga.. meni je fino...

Da, da... fino... donekle... dok me u iznenadnim napadima ne uhvate panika... nervoza... a zapravo STRAH!!!
Sve sto mi se do sad u zivotu dogadjalo ne smatram ni da je bilo extra bolno... tesko... prezivjela sam sve... i tako se trebalo dogoditi! ali tak sad ustvari imam osjecaj kako me je zapravo strah svih onih sranja koja sam vidjela... ili dozivjela... ili... Kad sam konacno rascistila dosta emocija koje sam vukla dugo vremena... prilicno ne strah toga da si opet dopustim da se tolko sjebem! Hmm... strah me ustvari vezivanja!!! Takva sam da bez obzira na bilo kakve price tko je kakav.... sama sebi stvaram svoju sliku o osobi... i dopustam bilo kome da mi se priblizi... da se vezem... da mi postane stalo.. i sad se jako toga bojim! Daleko od toga da cu ja sad srat nesto zato sto me strah... pretjerujem... razmisljam o necemu sto je tako daleko... hebem ga ja... nisam se ja jos za tog decka vezala! Da... on se meni svidja... meni je fino s njim... ali se tako bojim prerastanja tih emocija u nesto vise!!! Strah me i nekog shvatanja veze... i toga sto se prilicno slabo poznajemo... I iz svih prica koje sam cula o njemu... prvo mi nije jasno otkud on uopce sa mnom... odnosno otkud ja s njim... odnosno sam fakat prilicno zbunjena svime...


Dugo lutala sam sama
I bezala od svega
Mislila sam bolje je
Biti hladnija od leda.

Al' ovaj put bez odbrane
Pustam te u moje snove
Sad sam sasvim zbunjena...

Ne znam sta se desava
Zemlja je tako daleka
Al' nemam strah od letenja
Jer nisam sama
Ne znam sta se desava
Ovo je put bez povratka
Zemlja je tako malena

Tako dobar osecaj
Kao da hodamo po vodi
Nista vise ne shvatam
Zelim samo da pevam

Sada sve zaboravljam
Nisam vise ona stara
Da li me cujes
Vidis li da sam zbunjena?

Ne znam sta se desava
Zemlja je tako daleka
Al' nemam strah od letenja
Jer nisam sama
I neznam sta se desava
Ovo je put bez povratka
Zemlja je tako malena

Ajde evo!!! Nisam narocito voljna da baljezgam gluposti po blogu, ali eto, na vas nagovor cu da smandrljam nesto!

Malo sam neuroticna i crvljiva u zadnjih par dana, pa se nesto ne mogu smiriti uradit nesto kako treba! Tako da, nemojte mi zamjerit ni na ovom postu! Jedan mi drug jucer rece da sam ja uvijek neuroticna! Ja mislim da nisam... al me zato sad bas onako uhvatilo!!! Hehhehe... ja i moja smotanost!!! Naime, ovih dana... tacnije DANAS treba da izadjem s jednim diiivniiiim deckom! Ja sam inace prilicno puno nesposobna kad su decki u pitanju... a sad me onako posebno uhvatila moja nesposobnost! Ne znam ja koji je meni... bil se to moglo nazvat nekim strahom... tremom... nervozom... al jel treba nesto s nekim likom koji mi se svidja.. ja se vec prilicno povlacim.. zatvaram... sutim... i ponasam jako glupo i smotano! Mislim da moja smotanost (il bismo to nazvali stidljivoscu) vec prelazi sve granice razumne neke treme...

Eh, obzirom da sam ja prvi put za doticnog decka rekla da je divan prije... pa prilicno puno vremena... i od tad svaki put kad ga vidim zavrsavalo je na tome da je on dobar. Lik koji ima svoje zatvoreno- dakle nepristupacno drustvo... stariji od mene... Jedan od onih nedostiznih sa kojima sva prica zavrsava na tome da je dobar... Eeeh... ja sam se s tim likom u zadnjih par dana par puta nasla u drustvu... i sad bi kao trebalo da izadjemo... hahaha...

Ne, nisam glupa k'o ova moja jedna drugarica koja je tako crnjak mi... crnjak mi... pa nije ni izasla nikad s likom... Samo sto cu ja malo dobit zapetljaj crijeva dok to ne rijesim!!!

Eto? Jel dosta od mene? I previse! Javim se s malo normalnijim postom cim se normalizujem... :)

Evo, prosla je godina dana otkako sam napisala prvi post. Tacnije- nesto vise od godine, jer je moj prvi post ikad napisan 03.06. prosle godine!!! I et, sad sam s namjerom da opet pisem nesto egocentricno o sebi, prvo uzela pa citala stare postove. Procitala sve postove koje sam ikad objavila! I tako... sad mi malo nije dobro... :) Sjetila sam se mnogih stvari koje su se dogadjale! i malo sam se rasplakala! Ali sad vec u pozitivnom smislu. Sve ono sto me nekad mucilo i patilo, svi postovi koje sam tad nekad preplakala sad su samo uspomene! Mislim da me vise nista ne veze za te neke teske periode! Dogodili su se. Morali su se dogoditi. I zbog toga sam sad ovakva kakva jesam.






Izmedju svih lijepih stvari kojih se naravnom rado sjecam, tu je i jedan period koji je za mnoge bio tezak i bolan. I ja sam prosla taj period. Nisam imala nekih narocitih razloga da patim i budem sjebana (izuzev ljubavnih koji ni do dan danas nisu rijeseni), ali mucilo me svasta nesto! No, bar se saznalo tko je kakav! Bar su se mnoge stvari pokazale u pravom svjetlu. Nakon svega se pokazalo kome mogu vjerovati, a kome ne! Tko mi je prijatelj, a tko tek poznanik i drustvo!!! I danas sam bas imala raspravu o tome koliko je bitno sta tko misli o tebi. I dosli smo do zakljucka- nije uopce bitno!!! Izuzetak je ono dvoje- troje ljudi do kojih ti je stalo! Do cijeg misljenja ti je stalo! Za sve ostale stvarno nije bitno sta ce reci! I u mom zivotu postoji nekoliko osoba do kojih mi je manje ili vise stalo i koje su mi manje ili vise bitne u zivotu, ali su mi bitne! Za sve ostale stvarno nije bitno sta ce reci!





Da, mnogi mi kazu da sam se promijenila! Ustvari svi! Pocevsi od moje mame, preko prijatelja koji me poznaju do ljudi koji me srecu s vremena na vrijeme, a opet si daju za pravo komentirat mene, moje postupke i drustvo!!! Hmm... kako sam se ja to promijenila? Na bolje? Na gore??? Meni fakat nije jasno... posto sam ja sama sebi ista!!! Ajde, dobro... priznajem... nisam totalno ista! Ostala sam to ja, samo sto fakat dajem sve od sebe da budem makar malo slobodnija, komunikativnija i prema ljudima koje ne znam... ha otkud znam... zelim da postanem nekakva... ni sama ne znam kakva... ali imam neku viziju u glavi da to nije tako nemoguce!!! Uglavnom, sve vise sam ono sto ja zelim da budem! Sve manje sam ono sto ljudi od mene prave!!!

Jos jedna stvar oko koje se eto povela polemika u zadnje vrijeme je sto Ja- strastveni nepusac sam zapalila cigaretu! Jednom! Dvaput! okkk... nekoliko puta!!! Ne, nisam postala pusac! Nego tako eto nekad s drustvom...




Naravno, ona divna krasna djeca, andjelcici... dali se sebi za pravo da pricaju o tome! Da je bar meni neko dosao pa rekao "Eto, ja mislim da ti to ne valja... bla bla..." al jock... dali su si za pravo da me komentiraju, moje ponasanje, a evo na kraju i moje drustvo! Jos je ovaj zadnji rodjendan ispao tako veseo... Nasla sam sebi normalno drustvo i bilo mi je predobro! Ne kontam kako nekim ljudima nije jasno da sam bila s drustvom koje je bilo mortus pijano... i da mi je bilo bolje neg da sam sjedila sa ustogljenim Miss.Perfect!!! Ma ajde... ne mislim se nikom pravdat... Meni je bilo predobro!



Ispostavilo se i da me jedni zale i komentarisu kao da sam dosegla samo dno zivota! Kao sto neki dan neki ljudi komentirase: Ove male rockerice! Sve u crnom! Davno sebi zivot upropastile i propale!!! A onda me drugi opet shvataju kao Dobricu, malu Danijelu u slicno... iz toga bi se dao izvest zakljucak da sam nekad ovakva, nekad onakva... sto ustvari i mislim da jesam... Tako da sam i dalje vesela! I zivot je lijep! I sad bih vec to trebala prestat spominjat dok mi nije prisjelo...

Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – ZALJUBIT SE U MALE STVARI
Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi.
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari.
SUNCE HVALA TI, ŠTO SI IZAŠLO ZA MENE!!!
SUNCE, OBEĆAJEM, MISLI SU MI POZITIVNE!!!
Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam SANJAR
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim OSMIJEH pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... DA TE RAZORUŽAM!!!
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam
Dobro skriveni u kockice, mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih NEBO SE ZATVORI
zaplače kao dijete, šalje buru da ošamari,
protrese DA SE SJETE ONIH MALIH STVARI,
ZRAKA I SUNCA NAD NJIMA, DA SHVATE -
JOŠ UVIJEK IMA POZITIVNIH STVARI !!!!

Huh... kakav tjedan... Ok, mene je fakat puklo! Ne znam jel do sunca... do mene... do ljudi... do... necega...! Al... sve u svemu- ja biti jako happy! Najbolje je to i sto je vecina ljudi oko mene happy pa mi je divno!!! Ne pamtim vec dugo da sam imala ovako vesel period. Bez nekih narocitih razloga, ali divan! Hmm... neka... fino je to! Sve nesto cekam kad ce mi prisjest.. kad ce se nesto lose desit.. al eto... jso nije! Jesam malo zasrala neke stvari... neke svojom, neke ne svojom krivicom.. al eto... nadam se da vise niko nije ljut na mene... i da cemo prec preko toga! Nista nije bilo s losom namjerom! Uglavnom.. sve sam tako cekala vikend.. da bude nesto lose... pa da cmizdrim na blogu... posto u zadnje vrijeme blog za to i sluzi... al et.. nece pa nece... ! Ne mora! Meni divno ovako!!! I eto... da vas vise ne tusim... i ne ubijam u pojam one koji nisu ovako happy... Zelim vam svima da budete veseli, sretni, da iz zivota izvucete maximum... da svaki dan bude vas dan... jer to i jeste, ako se samo malo potrudite... etooo... budite pozdravljeni.. do citanja!!!




HELLOWEEN - DON'T STOP BEING CRAZY

You're the one I would pick out in a million
You're the one I would wish for as the friend of my life (life)
If the whole world decided for a colour
Would pixels be any different in you (you)

Brave and smart against the rules
You smile upon the fools
I'll follow where you go
I want you to know

Don't stop being crazy
Wherever you go
Don't stop being crazy
It's a lie
It's a lie
It's a lie we could not learn to fly
Oh no
Don't stop being crazy

When you walk you walk higher than the others
When you talk you talk merciless the bothering truth (truth)
Everyone seems remote-controlled nowadays
Only you have a frequency far beyond their ways (ways)

Still that strong you walk alone
Don't wonder where they're gone
I'll follow where you go
I want you to know

Don't stop being crazy
Wherever you go
Don't stop being crazy
It's a lie
It's a lie
It's a lie we could not learn to fly
Oh no
Don't stop being crazy (crazy)

Still that strong you walk alone
Don't wonder where they're gone
I'll follow where you go
I want you to know

Don't stop being crazy
Wherever you go
Don't stop being crazy
It's a lie
It's a lie
It's a lie we could not learn to fly
Oh no
Don't stop being crazy

Elem ovako:
Moj vam se brat krizma za 15 dana sto ce da prouzrokuje jedan od mnogobrojnih cirkusa u zadnje vrijeme. No, necemo sad o tome.
Uglavnom, vezano uz to, morala je mama nesto do crkve da se dogovori sa zupnikom, i tko bio mogao s njom- DANIJELA!!! Ja, tako divno, zlatno, cedno dijete koje je svake nedjelje na misi u 10, a nekad i popodne, treba da idem u crkvu! Elem sto ja kraj te crkve prodjem par puta sedmicno (na putu do Alibabe), elem sto treba da stojim i pricam sa zupnikom. No, nisam imala izbora! Bila sam primorana da idem! Al hajd! Ne racunajuci da bih i na koga mogla naici navucem prvo iz ormara sto nasla, i tako, nadasve uredno pocesljana, krenem s mamom i bratom u crkvu! Ajd, misa je jos i dobro prosla, uzme li se u obzir da zadnju molitvu nisam cula nikad u zivotu! Eh, dakle, poslije mise stajemo mama i ja sa zupnikom, i pita mene fino covjek jesam li se ja to udala (obzirom da sam zadnji put tamo vidjena prije oko pola godine), moli me da, kad vec ne dolazim, da nekad onako razglednicom napisem "Lijep pozdrav!" i tako... I tako hodamo mama i ja kroz crkveno dvoriste, na putu ka kuci... i hodamo... i hodamo... i sretnemo 2 casne sestre, ustvari tri! I zastanemo (zastane moja mama) s njima! Prva casna sestra je malo(!) zinula kad me vidjela! Druga mi je rekla da sam sigurno narasla za pola metra! A treca je vec pitala: A koja to Danijela? I tako stojimo mi sad, ispricavamo se, pitamo za zdravlje... (ovaj... zeznula sam.. hocu rec... one pricaju.. ja se samo smjeskam)... kad ugledam ja prolazi Metalac br.1 (Muamer iz Alibabe)- naravno, s one strane ograde!--- Oh, dear God, make me invisible! Uh, proslo je! :) Ajmo mama, sad je vec vrijeme da krenemo, prije nego jos tko naidje ka/od Alibabe!!! (one i dalje pricaju o zdravlju, poslu...ja se i dalje smjeskam... ) Kad... idu Metalac br.2, Metalac br.3 i djevojcica Metalka (Naid, Ajdin i Maja). Jelde, nisu oni mene vidjeli? Ne, nisu! Il ipak mozda jesu? Ma, nisu... i prolaze oni... i... okrene se Naid i mase (heh... mislim da su me vidjeli!)... i ajd sad jbg... Ja nakva cupava, tek oprane kose... ne mogu se izvuc da nisam to bila ja! I.. pozdravim i ja nazad! Elem se onda okrecu moja mama i casna sestra- Koga ti to Danijela pozdravljas? Hih... ma... drug iz razreda... Na svu srecu, uspjeli su proci, pa sam izbjegla predavanje o ljudima s kojima se druzim i tak...Eh, ne prodje ni minut od simpaticne scene...-idemo mi kuci! A jebote, kud bas sad... I tako smo gotovo cijelim putem isli 20 metara iza ekipe metalaca... i ja se tako kiselo smjeskam... i heh... sad me malo boli vilica... :)